indonezija

Sukob u Ambonu smišljen je da se oslabi Islam

Indonezija je kao što je poznato, najmnogoljudnija muslimanska država. Od 210 miliona stanovnika koji žive u ovoj zemlji njih 90% su muslimani. Polazeci od te pretpostavke, mnogi obicni ljudi, slušajuci vijesti o sukobima u tom dijelu svijeta, pitaju se kako je moguce da neveliki broj ostalih nemuslimanskih naroda relativno uspješno izlazi na kraj sa multimilionskom muslimanskom populacijom

Je li u pitanju pritisak zapadnih zemalja na muslimansku stranu? Vjerovatno jeste, medutim glavni detalj koji nedostaje u indonežanskom mozaiku, kako bi se upotpunosti razumjelo stanje stvari, krije se u nedovoljno dobrom poznavanju društveno-politicke situacije u samoj Indoneziji. Ono što u vezi s Indonezijom treba znati jeste da se ideologija na kojoj je formirana ova milionska država temelji na nekim drugim postulatima i nacionalnim sloganima koji s Islamom baš nemaju toliko veze. Na prvi pogled ima nešto što u nastajanju Indonezije podsjeca na stvaranje i razvoj bivše avnojevske Jugoslavije. Da bi se shvatila kompleksnost indonezijske situacije treba reci da ova zemlja ima oko 300 naroda, a u njoj se govori na 365 razlicitih jezika. Osim Islama, u Indoneziji se susrece kršcanstvo, hinduizam i sijaset drugih religija.

"BRATSTVO I JEDINSTVO"

Indonežanski nacionalni moto je "jedinstvo u razlicitosti", nešto slicno "bratstvu i jedinstvu". Smislili su ga lideri nove indonežanske republike koja je takoder proglašena u sumrak 2. svjetskog rata 1945. godine. Kako to cesto biva u mnogonacioalnim državama, republika se od samih pocetaka suprotstavljala razlicitim separatistickim tendencijama koje su, na kraju, kulminirale u današnje vrijeme.

Indonezija je bivša holandska kolonija. Deklaraciji o nezavisnosti prethodio je prvo spori proces holandske kolonizacije koji je poceo u 17. vijeku stvaranjem Holandske istocno-indijske kompanije. Evropski trgovci došli su, privuceni zacinima, na maleni broj ostrva koja danas predstavljaju istocnu Indoneziju. Holandani su monopolizirali trgovinu i tim putem raširili svoj uticaj duž nekolicine sultanata koji su kasnije formirali regiju. Politicko jedinstvo pod patronatom Holandana postignuto je tek pocetkom ovog vijeka, ali su regionalni identiteti ostali snažno izraženi. Sami Indonežani morali su riješiti problem kako da ujedine zemlju sa toliko razlicitih etnickih grupa, cije je iskustvo s Holandanima variralo od regije do regije. Rat za nezavisnost protiv Holandana izmedu 1945. i 1950. bio je od kljucne važnosti za formiranje nacionalnog identiteta, cime se poslije rata predano bavilo indonežansko rukovodstvo.

DVA PREDSJEDNIKA - JEDNA DIKTATURA

Indonezija je imala dva "Tita". Sukarno koji je postao prvi predsjednik republike, bio je veliki nacionalist. Izmislio je indonežansku nacionalnu krilaticu, koja promovira toleranciju i jedinstvo medu razlicitim religijama i ideološkim grupama. Propovijedajuci vjeru u jednog Boga (ne insistirajuci iskljucivo na Islamu) i zagovarajuci indonežansko bratstvo, bio je Sukarno i prošao bez puno kritika, da bi kasnije, sa drugim indonezijskim predsjednikom Suhartom, pomenuta ideologija postala vid državne represije. U meduvremenu je širenje nacionalnog jezika "Bahasa" doprinijelo daljem ujedinjenju nacije. Slijede zatim mješani brakovi i unutrašnja migracija stanovništva. U suštini srž ove price poznat je iz historije ovih naših krajeva. Konsolidacija armijske moci, formiranje unutarnjih snaga bezbjednosti i uopce generalna militarizacija društva pod Suhartom uspostavila je neku vrstu reda u kojem je otpoceo i ekonomski razvoj. Suharto je znao da, dok ekonomija raste i ljudi imaju šta jesti, politikom cvrste ruke, uz pomoc vojske i policije, može se odgovoriti svakom politickom izazovu. Izazovi su manje-više dolazili uglavnom izvana-sve dok ekonomija nije doživjela kolaps i Suhartova vladavina skupa s njom.

KRAJ DIKTATA - POCETAK HAOSA?

Najvažniji momenat u novijoj historiji Indonezije desio se u junu 1999. godine kada su nacionalni izbori oznacili kraj ere autoritativne vlasti drugog predsjednika države Suharta. A onda je razvoj dogadaja uhvatio ubrzanje. Krah Suhartovog režima doveo je do nerealnih ocekivanja o brzim procjenama i do ponovnog raspirivanja želja o autonomiji koje se u nekim regijama nikad nisu ugasile. Nezavisnost je izglasao Istocni Timor, bivša portugalska kolonija, koju je Indonezija pripojila 1975., a ciju aneksiju Ujedinjene nacije nikad nisu priznale. Habibi, Suhartovom rukom izabrani nasljednik, nikad se nije smatrao dugorocnim rješenjem za ovu zemlju. Ipak, i za kratko vrijeme, navukao je na sebe bijes mnogih u državi. Habibi je bio taj koji je stvorio uslove za dva najvažnija dogadaja prošle godine: nacionalne izbore i otcjepljenje Istocnog Timora. Slavljen zbog zasluga za prvi, docekan na nož kod mnogih sunarodnika zbog odgovornosti za drugi cin. Zbog gubitka Timora Habibi je došao u sukob s vojnim vrhom. Mnogi isticu krajnju politicku nesposobnost, kratkovidnost i diletantizam kao glavni uzrok brzopletosti kojom je Habibi ponudio Timoru prvo autonomiju, pa onda nezavisnost, prije nego što je konsultovao armiju i vecinu drugih važnijih institucija u zemlji. Ovim potezom Habibi je ohrabrio separatiste širom zemlje koji su, kao gljive poslije kiše, nikli na raznim krajevima arhipelaga. Vojska je sada odlucna da drugi separatisti, u prvom redu najzapadnija provincija Aceh i Irian Džaja na sjeveru, ne uspiju u svojim nakanama.

ACEH

Antagonizam izmedu centralnog, najnaseljenijeg otoka Jave i okolnih regija bukti odvajkada i to je najozbiljniji politicki izazov vladi danas. Nakon sticanja nezavisnosti predsjednik Sukarto suocio se sa nizom ustanaka u ranim 50-tim koje su predvodili nezadovoljni komandanti armije i islamske vode. Godine 1950. usvojen je novi, kratkotrajni ustav unitarne države sa vladom u Džakarti. Iako politicki dominantna, Java je zavisila od izvoza i prihoda sa resursima bogatih vanjskih ostrva, pa su Javanci bili optuživani za eksploataciju drugih. Ova vrsta pritužbi i dalje razdire Indoneziju.

Posebno interesantan krizni slucaj je Aceh. Sa jedne strane jaka islamska regija, koja je vodila oslobodilacki rat protiv Holandana, Aceh je, na drugoj strani, bio u stalnom sukobu sa vodstvom nezavisne Indonezije. Od 1950. Aceh zahtijeva vecu autonomiju, prvo pomažuci islamsku pobunu protiv države, a potom pokret za nezavisnost poznat pod imenom "Pokret slobodni Aceh". Aceh je osigurao status posebne regije 1959., ali se realnost življenja unutar indonezijske republike nije svidjela vecini populacije. Pokret slobodni Aceh afirmisao se tokom decenije otpora kršenju ljudskih prava koje je provodila vojska. Acehani žele priliku da glasaju o nezavisnosti kao i Timorani.

SJEDINJENE DRŽAVE INDONEZIJE

Strategija vlade je sklonija regionalnoj autonomiji, tako da provincije žive od svojih prirodnih resursa i da odredene odluke donose na regionalnom nivou. Zbunjeni novi predsjednik Indonezije Abdurrahman Vahid zagovara federalni ustroj, nešto poput "Sjedinjenih Država Indonezije". Vojska takvo što ne dozvoljava, a ni kabinet vlade po tom stavu nije saglasan. Protivnik te ideje je žena sa jako "energicnim" imenom - Megavati Sukarnoputri - kcerka prvog predsjednika Sukarna i teški nacionalista kakav joj je bio i otac.

Indonezijska demokratska partija borbe, koju vodi Megavati, izravni je pobjednik parlamentarnih izbora u Indoneziji. Vahidova Partija nacionalnog budenja po snazi je treca, a bivša partija na vlasti Golkar zauzela je drugo mjesto izgubivši vlast prvenstveno zbog narušenog imidža tokom godina povezanosti sa Suhartovom vladavinom.

Vahid je bio saveznik s Megavati u borbi protiv Suharta. U direktnoj konkurenciji za predsjednicko mjesto pobjedio je Vahid zahvaljujuci glasovima Golkara i novoformirane Islamske alijanse, koja je pravo gledajuci prije glasala protiv Megavati negoli što je bila rada da povjerenje pokloni baš Vahidu.

MASOVNI POKOLJI U AMBONU

I dok vlada još uvijek nije nacisto sama sa sobom za kakvu se strategiju opredjeliti kola se kotrljaju prema dolje po vec utabanoj nizbrdici. U provinciji Irian Džaja, na granici prema Papua Novoj Gvineji, takoder postoji snažna izražena želja za otcjepljenjem. Tamo se bune papuanska plemena od kojih su neka na razvojnoj skali blizu kamenom dobu. Religija je ovdje primitivna. Najgore je na Moluckim otocima. Glavni grad provincije je Ambon. Taj prostor naseljavaju kršcani i muslimani, i vijesti o izuzetno krvavim sukobima svakodnevno obilaze svijet. I najmanja iskra ovdje izaziva požar koji se zacas pretvori u sveopcu katastrofu. Na ostrvu Halmahera od prošlog augusta poginulo je oko 4000 ljudi. U samom Ambonu, gdje je sukob izbio u januaru 1999. godine, broji se više od 700 poginulih, 2300 povrijedenih, 8500 devastiranih zgrada, desetine hiljada izbjeglih. Oko 100000 muslimana nedavno je u Džakarti protestvovalo zbog ubijanja muslimana na Moluckim otocima. Od vlade se traži akcija koja ce to sprijeciti. Medutim, upravo na ovoj instanci "škripi", a mnogi su skloni reci da nikad nije ni bilo kako treba. Amien Rais, vodeca islamska i proreformatorska figura, traži da se Ambon vrati u normalno stanje cim prije. Po njemu, konflikt na Moluckim otocima smišljen je da se oslabi Islam u Indoneziji. Protestanti su predsjedniku Vahidu dali mjesec dana da zaustavi pokolj nad muslimanima, u protivnom najavljeno je da bi 10000 dobrovoljaca moglo otici na ova ostrva da brane muslimane i Islam. Reakcija vlade na ovo upozorenje govori više nego dovoljno. Indonezijska mornarica blokirala je Molucke otoke s namjerom da sprijeci prebacivanje islamskih militanata! Istovremeno, Zajednica indonežanskih crkava poziva medunarodne mirovnjake da dodu i ovdje pa sve miriše na novi Timor. Šta ce se desiti s Indonezijom, ne zna niko pouzdano, a najmanje, izgleda, zna Vlada u Džakarti.